Na put vozom kroz književnost


Vlasnik najljepše rečenice sa naših podneblja, nobelovac, Ivo Andrić, nesumnjivo je bio jedan on prvih na kog sam pomislila kada sam zamislila ovaj rad.

Iako Andrić ne koristi vrlo često vozove kao motive u svojim djelima, bio je izuztan ljubitelj putovanja koja je nerijetko opisivao u svojim djelima. Za ovu temu, odlučila sam da obradim njegovo djelo „Jelena, žena koje nema“, gdje Andrić u poglavlju „Na putovanjima“, koristi voz kao motiv mjesta susreta između misteriozne Jelene i njega.

Ivo Andrić, rođen 9og oktobra 1892.  u Travniku, za sebe je govorio da je još od prvih školskih dana osjetio ogromnu, gotovo neizrecivu i neobičnu ljubav prema knjigama; znao je nekoliko puta zastajati pored izloga knjižara vraćajući se kući, posmatrajući ih dugo i strpljivo. Knjiga je za njega bila poput suvog zlata, nešto poput blaga. Zamišljao bi često pred spavanje, kako su mu sjajne korice nečeg tanjovitog i misterioznog, među dlanovima, i da ima cijeli život pred sobom da ih prelistava, čita i otkriva. Tako je znao naš  veliki Andrić pričati o knjigama, o nečemu što današnji „brzi i moderni“ svijet shvata gotovo kao banalnost i nepotrebnost.

„Knjiga je bila i ostala želja moga detinjstva; i to neispunjena želja. Dečak, u trećem razredu gimnazije, ja sam patio od prave žeđi za knjigom(…).Znao sam samo da su knjige, i da ih strašno želim. I uvek sam išao pravo do knjižare i stajao dugo pred izlogom, kojeg sam tako dobro poznavao i uočavao svaku njegovu promjenu… “[1]

Ljubav prema književnosti njegovala je njegova djela, tako da Andrić dobija Nobelovu nagradu 1961.godine. Autor je brojnih romana koji opisuju život piščevog pod vladavinom tuđeg naroda,  govore o sudbinama različitih likova, a lično najviše volim djela koje smatram da je pisac pisao gotovo sam za sebe, najiksrenije i sa najvećom radošću. Ta djela su gotovo kao piščeva lična ispovijest.

Djelo je posebno po mnogo svojih karakteristika, a najviše zbog toga što se pisac obraća nama, čitaocima, u prvom licu. Ovo je iskreno i emotivno otkrivanje tajne koju samo može da osjeti i razumi biće sa, kako bi se u narodu reklo, dušom.

Ovo je obraćanje, razotkrivanje, dijeljenje sopstvene sreće sa cijelim svijetom. Ovo je davanje onog najsvetijeg čovječanstvu  u onom obliku u kome je nastalo i postoji, veoma malo promjenjenom i dodirnutom od srane ljudske svijesti. Ovo je sama suština prirode i njenih zakona koje, ni sam pisac isprva nije razumio niti volio, pisajući o njoj bez smjelosti da se sva suština iste skrnavi bilo čim vještačkim ili neprirodnim, materijalnim.

Iz tihrazloga, ja ću se ovom radu, često osvrtati na rečenice iz samog djela koje obrađujem, kako zbog približavanja temi, tako i zbog boljeg razumijevanja mog „istraživanja“, a možda najviše zbog ljepote rečenica koje kao da su same piščeve emocije. Svaki put kad ih budem koristila, biće označeno.

Ja satima živim u svjesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju i oči, i uši, i sva sirota čula.

Misteriozna Jelena, u ovom djelu je glavna nit i nota književnikovog pisanja. Ta žena, koju pisac nikad nije vidio, pa je s toga i fizički nije opisao, je toliko postojana kako za čitaoce, tako i za samog pisca. Naime, i pisac, iako o njoj govori sa onom čari koju može samo da osjeti zaljubljeno biće, svjestan je svoje nesvjesti i iluzije, možda najviše zbog straha o nerazmijevanju s druge strane, čitalačke.

Jelene nema samo u njenom fizičkom odsustvu, u svim ostalim oblicima, ona je gotovo sve što pisac ima i sve što pisac voli. Ali, kako ona nema svoje „mjesto postojanja“, pisac je na svoju nesreću njene dolaske morao označiti kao priviđinja, i na neki način, tim potezom pomalo i skrnaviti maštu i sanjarenja koja su za njega bila najljepša sreća..:“Ja to zovem priviđenjem zbog vas kojima ovo pričam, za mene lično bilo bi smješno i uvredljivo da svoju najveću stvarnost nazivam tim imenom…“

Ja ovdje  zastupam mišljenje da svako ko ima dušu može da osjeti Jelenino prisustvo u književnikovom djelu iako ona zapravo ne postoji. U tome i jeste svrha vjerovanja i nadanja, zar ne?

Sva materijalna dobra što čovjek može na ovom svijetu da osjeti, nije ni mali trn onoga što je ova stvarnost u kojoj je Jelena svim svojim nevidljivim bićem za pisca: „Ja satima živim u svjesti o njenom prisustvu, što je mnogo više od svega što mogu da daju oči i uši, i sva sirota čula.“

Ova blagodat koju je pisac pronašao, upravo zbog takve duše i srca, nosila je i svoj dželat i prokletstvo. On nikada sa sigurnošću nije mogao da zna da će ona doći, i sto je najgore, ona je odlazila: „poučen svojim dugim iskustvom, ja znam da ona spava u mojoj sjenci kao u čudesnom logu iz kojeg ustaje i javlja mi se neredovno i neočekivano, po zakonima kojima je teško uhvatiti kraj; ćudljivo i nepredvidljivo, kako se samo može i očekivati od stvorenja koje je istovremeno i žena, i avet.“

„Sa brega na kom sam živio, sišao sam u pokislu alpsku varošicu da zadržim mesto u sutrašnjem vozu…“[2]

Ovo je momenat u kom pisac po prvi put u ovom djelu koristi motiv voza. Naime, iako ne mnogo puta korišten, voz u ovom djelu ima bitnu ulogu; on je tu hladan i monoton, tmuran i bez cilja, i tad oslikava dane kada pisac ne osjeća Jelenu;

ili, kad putuje pun vedrine i entuzijazma kroz rasijane šume od prvih proljećnih ranih dana, pa sve do toplog sunca u kasnoj jeseni krajem oktobra, upravo onim danima kada je Jelena non-stop uz pisca. Sve u ovom djelu, vodi ka putu spoznavanja Jelene i obistinavanja svega onog o čemu pisac mašta, i baš kad pomislite da sve to nije samo san, uvjerite se da jeste samo to, i ništa više.

  Oni teški dani,  dani bez Jelene, nastaju onog trenutka kada priroda zaspiva. Njih pisac opisuje kao sive i hladne, dane kad ljudi samci otkazuju pozive za veče i rone sve dublje u nepodnošljivu samoću. Ona polako iščezava, u momentima kada je gotovo sasvim sigurno da je tu i fizički. Tih dana, pisac je pomalo melanholičan, a i putovanja vozom bivaju identična. „Rđavo sam večerao i nemirno spavao, a već u rano jutro sedeo sam u vozu koji me je vozio u nizinu, pa zatim u grad.“

Kao i svako prirodno biće, tako se i pisac sa ovim periodima tjeskobe nosio kako je sam znao i umio; „nagonski sam se povlačio iz te mučne igre koju nisam tražio i u kojoj nisam gospodar.“ Nije uživao u ovome, zapravo, kroz nekoliko rečenica ukazuje nam i na to da nikada u potpunosti nije volio ta sumnjiva stanja duha u kojima uozbilja tako lako odvodi čovjeka na pogrešne i nezakonute puteve. Tako, sam sebe kritikujući zbog nepočinstava, ove periode shvatao je kao gotovo nepostojeće; jalove, ali ne i beznadežne, jer će se priroda kad-tad probuditi, i zaježljive želje za ljepotom biće smirene.

Na putovanju

 Kad pričam o putovanjima, ja zastupam mišljenje da ne postoji osoba koja istinski ne uživa u njima; nisu to samo obilasci prije neposjećenih mjesta na Zemlji, putovanja mogu biti i naša i samo takva, istinska iako su kroz maštu i snove. Pisac se, kada govori o putovanjima, očigledno pobrinuo da oboje spoji u jedno; putvanja i kroz različite dijelove Zemlje, a i kroz unutrašnjost svog sopstvenog bića.

„Čim počne da zri ljeto, nekakva snaga, za koju ne znam da li dolazi iz mene ili iz svetova oko mene, digne me kao vlaga klicu put svjetlosti, i ja putujem, vozim se…..Drugim rečima, srećan sam…Ja, kad kažem da volim da putujem, imam zato stvaran i naročit razlog. Jelena, koja se tako retko pojavljuje, na putovanjima je ponajčešće pored mene.“  Tada se dešava, kao što piše Andrić, u srećnim trenucima, da se niotkuda pojavi Jelena.

Kupe u vozu koji putuje, bilo kom, samo da je putovanje kada je sunce visoko i snažno, i kada obasjava, čini se, cijeli svemir, postaje omiljeni piščev prostor: „Dešava se da je sretnem, kao da me je čekala, već na samom polasku na put. Tek što sam se smjestio u kupeu, na sjedištu pored prozora (bledozelena čoja, sa belim šipkama na uzglavlju), voz kreće i za nekoliko trenutaka napušta rastrgana i tužna predrađa…“[3]:

  Kad ispred velikog vagonskog prozora krenu da teku i struje površine bašta i njiva i da se u kovitlac savijaju oživjele mase ograda, drveća i telefonskih žica, ja skrenem pogled na sjedište prekoputa koje je prazno kao da nekoga čeka.“[4]

Jedno je sigurno, ono što jedna istinska duša osjeća, može prenijeti na papir samo onaj dio koji se može materijalizovati, papir će utvrditi samo to; dok sve ostalo, mnogo jače i više, nosi u sebi neživo, nosi u sebi, kako bi pisac rekao, stvarnost višeg reda.

Voz, koji huji kroz proplanke nekog najljepšeg podneblja, dok jedan, ne tako autentičan čovjek, osoba prvobitno skromna i zamišljena, sjedi u desnom kupeu, i posmatra u daljini predmete i predjele, koje brzina pretvara u tečnu, uzvitlanu masu, i da u svemu tome, pronalazi samo jedan lik. Tada se pojavi ona.

Niotkuda, zapravo, po zakonima prirode svog bića, iz samo  jednog jedinog mogućeg mjesta iz kojeg uvijek i dolazi i u kome živi – iz sjenke autora. Ona je u njegovoj sjenci jer je ona i sva sreća i radost koju pisac ima.. I zaista je „svejedno gledati u daleku tačku na obozorju ili u lice ženi koja nastaje preda mnom“, kada se sopstveno lice u sjenkama velikih hrastovih grana, smješi i bez fizičkog dokaza o postojanju osobe preko puta sjedišta u kupeu.

 „Jer radost zbog njenog sve osjetnijeg prisustva, zbog toga što ona postoji takva kakva jest i što je meni dano da je gledam i imam pored sebe, tolika  je i tako strahovito brzo raste, da plavi i briše naše likove, predjele i daljine oko nas, preliva se preko oštre crte na kraju vidika i dadži negdje po svim svjetovima. A veliko čudo te radosti i jeste što svakog trena mogu da zaustavim tu plimu sreće i da je vratim i ograničim na naša dva tijela i na uski prostor kupea u kom se vozimo. A već nekoliko sekundi posijle toga, poplava sreće počinje ponovo, i u njoj iščezavamo nas dvoje, i kupe, i vaskoliki beli svet sa nama.“[5]

Jedna stvar je ovdje vrlo upečatljiva, a pomalo i melahnholična u svoj svojoj usplahirenosti; pisac gotovo nikada nije spreman okrenuti glavu baš u onom pravcu u kom se nalazi Jelena: „Da, tu je sada Jelena…nepomična i nema, ali već živa i stvarna.“ [6].

 Da li preovladava strah od spoznaje realnog, ili je veći strah da će realno pobijediti ono imganirano, odnosno, da će glava pobijediti srce, ostaje tajna i pitanje. Ono što je istina, jeste da pisac zna da Jelena postoji, i da ga prati svugdje, posebno na putovanjima kao što su ova, i da dok voz juri kroz „široke vidike koji se tope, kreću i ruše u brzacima u slapovima“, ona sjedi preko puta njega.

Pogled tih očiju nije nikad počivao samo na meni, i ja sam mogao na neobjašnjiv način da uživam u svemu onom što one vide i u isto vreme dok gledaju u mene, jer te oči su prostirale ispred mene nepoznate krajine nevinih svetova u kojima se gubio i moj gledani lik..“

Oči, kao ogledalo duše i srca, sa razlogom su jedan od glavnih motiva koje pisac, razumije se, koristi. Nije pogrešno misliti da Jelena zaista postoji, i nije pogrešno vjerovati da je, baš tokom tog putovanja vozom, sjedila preko puta pisca.

Iako pisac sam, pomalo bojažljiv od svih osjećanja koji ga „poput vasionske ljuljaške u zamasima obeznanjuje od jedne savršene sreće do druge, od Jeleninog i njegovog prisustva do nestanka i nas i svega sa nama u sreći opđteg postojanja“, ipak ne  bježi od sve sreće i radosti i raspoloženja koje mu ti trenuci donose. Nije pogrešno, da, svakako nije ni iluzija, ono što srce osjeća.

Rečenicu po rečenicu, pisac nam sam od sebe, kao vrhunac svog odavanja najdubljeg doživljaja, otkriva kako Jelena izgleda; iako, svaki čitalac razvija sliku o Jeleni na svoj način, vjerujem da se na kraju njen lik ipak ne može mnogo razlikovati od onog kakvu je pisac i opisuje. Mogli bi se sad i našaliti, pa reći da je Jelena posebna baš po prirodi svog bića i po zakonu po kojem ona uvijek ćuti; ali kada sreća i „neizreciva slast njenog prisustva, koje raste i preliva se i odnosi sa sobom sve što se moglo pomisliti ili reći“,djeluje upravo tako, onda zaista ništa drugo i nije bitno. Bitan je samo taj trenutak u kojem je ona tu, uz pisca.

Ona nastaje i nestaje u momentima ili djelićima sekunde, kao da je oduvijek bila tu i kao da je ova zemlja upravo mjesto njenog postojanja. Mada, moglo bi se reći da je ipak njeno „ostajanje“, trajalo duže nego „nestajanje“, kao i inače biva u životu kada su u pitanju dobri ili loši trenuci.

Zapravo, ono u čemu se najviše otkriva sva iluzija i tematika ovog doživljaja prenesenog u izvanrednu priču, jeste da je Jelena u svim čulima piščevim, satkana od najsitnijih do najkrupnijih ćelija koje čine samo pjesnikovo tijelo, a njena se duša, rekli bismo, krije u samoj njegovoj. To su dva tijela u jednom, dvije duše u jednoj, dva srca u jednom.

Neki ljudi ne daju da se govori o lošim trenucima života. Tako je slučaj, po ličnom doživljaju, i sa ovim autorom u konkretno ovom djelu. Njeno nestajanje  kao da nije nimalo slabilo emociju i doživljaj koji izaziva njeno pojavljivanje; gotovo kao da splet stvari ostaje potpuno netaknut.

Možda baš iz razloga što je sama ljepota koju ona izaziva u piscu i u svim ljudima i stvarima oko njega, sakrivena u iščekivanju; radost i sreća kojoj se pisac uvijek nada. Da, to je taj momenat kada sve počinje, a to znači da je on uvijek i svagdje. Ona, koja „oličava snagu i ljepotu svijeta, samo nestane, kao priviđenje.“

Prema meni se, u ritmu brzog voza, njihalo prazno sjedište, kao grana sa koje je ptica odletjela. Vagonski prozor uzalud je hvatao i kosio sve nove predjele u sve novoj igri svjetlosti i oblaka. Sve to je proticalo i odlazilo nekud u bezobličnim, tečnim masama. A ja sam putovao kao brižan samac, što sam bez Jeleninog prisustva ustvari uvijek i bio.

 

Odlasci i dolasci…

Najljepše stvari, a naizgled i najsloženije, nose u sebi tajnu jednostavnosti koju po svemu sudeći, samo treba riješiti poput zagonetke ili rebusa. Kada bi mogli da sumiramo neko književno ostvarenje, ono bi se moglo „svesti“ na lični doživljaj ili emociju, kao što će biti i ovdje slučaj. Svakako, teško da se neko književno bogastvo može redukovati na svega nekoliko rečenica, ali stvar je nepogrešiva kada su u pitanju utisci istinskih osjećaja i emotivnih doživljaja.

 Odlasci i dolasci su ovdje, na kraju, ipak glavna stvar. Ali, koliko god da su bitni lični odlazak i polazak sa određenog ili na određeno mjesto, izgleda da najviše postaju bitni tuđi odlasci i dolasci. Tako je bivalo i sa Jelenom. Svaki njen odlazak, piscu je nanosio neiščezivu tjeskobu, a svaki njen dolazak i prusutnost gotovo neizmjernu i neopisivu radost. Odlasci i dolasci vežu se svakako i za vozove.

Oni su uglavnom u istom pravcu, katkad samo promijene smjer; oni uvijek odlaze ili dolaze, i ništa više. Ne bi bilo pogrešno zamisliti da je Jelena zapravo, uvijek u vozu, jer kad bi voz mogao da živi život, njegov se ne bi mnogo razlikovao od „života“ Jeleninog. Oni bi se pojavljvljivali i iščezavali, baš poput najljepšeg proljeća ili najhladnijeg aveta.

U svemu tome, krije se istovremeno i najveća radost ali i najveće proklestvo jedne žene, koje takođe, rekli bismo, nose i vozovi. Koliko god sreće donosili, uvijek je pomalo i odnose. I nestaju. Eto, tako je i sa Jelenom.

Dakle, ne samo da ga autor koristi, nego ja u ovom djelu pronalazim mnogo jaču, simboličku ulogu voza. On ovdje nije samo prevozno sredstvo. Ovdje je on nosilac i sreće i dželata. Jedno je bitno; poslije svakog tunela, pojavi se svjetlost. Zato, ne bi bilo loše završiti sledećom Andrićevom rečenicom:

  „Da, ničeg nije bilo i ničeg nema, jasnog i sigurnog, ali ništa nije ni izgubljeno ili isključeno, nepovratno i potpuno. Znam da u svetu ima mnogo napola otvorenih prozora u koje kuca prolećni vetrić, sunčevih odblesaka….praznih sedišta u kupeima. Znam da se svuda i svugdje može  javiti Jelena, žena koje nema.“

Zapamtiće se jedno, nakon svega „istraženog“ , a to je: uvijek će  negdje biti prazno sjedište u kupeu, uvijek će biti druga prilika za nas, za sve. Zato, nikada ne gubiti nadu, volju za svim, i što je najbitnije, nikada ne gubiti ljubav, jer je ona jedina stvar koja, što se više dijeli,  više je ima.

[1] Ivo Andrić, Jelena, žena koja nema, (Svjetlost, Sarajevo, 1981.)

[2] Isto.

[3] Isto.

[4] Isto.

[5] Isto.

[6] Isto.

ЖЕНСКИ ЛИКОВИ У СРПСКОЈ КИНЕМАТОГРАФИЈИ

Your email address will not be published. Required fields are marked *