Medijska pismenost


Medijska pismenost je niz vještina koje osoba ima, a koje joj omogućavaju da pristupi, analizira evaluira, ali i producira medijske sadržaje. Uključujući pri tome sve vrste medija, od knjiga, filma, muzike, printanih i elektronskih medija, do informacijsko-komunikacijskih tehnologija i internet.

Ovo je jedna opšte poznata definicija medijske pismenosti i kao takva koristi se na raznim predavanjima od fakulteta do raznih radionica o medijskoj pismenosti.

Unesko je 70-ih godina 20-og vijeka bio prvi koji je pokrenuo priču o ovoj temi. Deklaracija o medijskom obrazovanju potpisana je 1982. godine kad je i utvrđeno koji su osnovni principi medijske pismenosti. Treba naglasiti da ona počivaju na komunikacijskim pravima koja proističu iz osnovnih ljudskih prava.

Mnogi izjednačavaju pojmove medijsko obrazovanje i medijska pismenost. Međutim, medijska pismenost je učenje koje se nikad ne može naučiti i uči se cijeli život. Ako uzmemo u obzir da se i cijeli život obrazujemo na jedan ili drugi način ne čudi me što neki izjednačavaju ta dva pojma.

Pojam medijske pismenosti definisan je na konferenciji o medijskoj pismenosti 1992. godine (National Leadership Conference on Media Literacy, 1992). I to kao “sposobnost pristupa, analize, vrednovanja i odašiljanja poruka posredstvom medija” (Aufderheide, 1992).

medijska pismenost
Foto: Unsplash/Jakob-Owens

Analiza medijskog sadržaja prema principima medijske pismenosti:

  1. Medijske poruke su KONSTRUISANE, one predstavljaju REPREZENTACIJU STVARNOSTI,
  2. Različit FORMAT i TEHNIKE tipova medija utiču na način kako ćemo razumijeti poruke koje se putem tih medija plasiraju,
  3. Različiti ljudi (sa različitim uvjerenjima, nivoima obrazovanja, različitog roda, etničke i druge pripadnosti), istu poruku različito razumijevaju,
  4. Mediji zastupaju neke vrijednosti i političke i društvene stavove, nekad je to otvoreno, a nekad prikriveno
  5. Mediji imaju komercijalnu svrhu, zato je velik dio sadržaja određen zaradom profita ili ostvarivanjem drugog interesa.

 

Uvijek kad gledamo neki medijski sadržaj ili ga čitamo, trebamo imati na umu ko ga je kreirao, sadržaj te poruke i koja je svrha poruke. Ako već čitamo/gledamo znači da nas je nešto privuklo da mi to uočimo. U tom slučaju moramo da vidimo na koji način su to uradili. Koje su tehnike upotrijebljene da ovaj medijski sadržaj baš privuče našu pažnju?

Naš klik je taj koji donese njima profit. Svaki klik je važan! Obratimo pažnju koji medij čitamo, koliko je kredibilan, da li je taj naslov samo clickbaite? Zapitajmo se, budimo publika koja je kritična, ne cinična. Koja razmišlja svojom glavom ali nije paranoična.

Uređivačka politika često diktira kako će neki sadržaj da bude plasiran. Pa često vidimo isti događaj na dva načina protumačena, od dva različita medija. Obratite uvijek pažnju na pozadinu iza reportera, uglovi, svijetlo, zgrade. Da li se nešto htjelo da prikrije jer i sam ugao gdje on stoji govori puno toga o sadržaju. Svaki TV prilog bi trebao da prati smislenu priču, kroz ton i fotografije u pozadini da bi cijela priča bila uvjerljiva i kredibilna.

Na kraju…

Kada čitate članak i vidite da je samo jedna strana uključena da priča o nekoj temi, a nema druge strane da potvrdi ili demantuje, znajte da je neka vrsta manipulacije. Ne zanostite se ciframa koje pročitate i tabelama, istražite. Nikad nije onako kako se čini. Budimo medijski pismena publika koja sama bira šta će da gleda, čita, kako će da se obrazuje putem medija. Jednom riječju, pismeni.

BLOG: Brankica Smiljanić

Novinari bez ugovora i sa malim platama
Lažne vijesti ("Fake news")

Sve se može kad se hoće, treba samo htjeti.