Kad novinari utihnu


Nova godina u BiH odavno ne znači ništa više no samo novi broj na papiru. Suštinskih promjena nema, osim u demografskom smislu – i to na gore. Svakim nas je danom sve manje, ali ni to ne treba da nas čudi kada živimo u zemlji u kojoj je govor mržnje društveno poželjna pojava, a javnost na istu odgovara samo dodatnom mržnjom.

A svaki 9. januar ili bilo drugi datum (praznik) oko kojeg nema šire podrške naroda, prilika je da se govor mržnje i praktično ispolji. Glavni „krivac“ ove godine je urednica i producentkinja Radio-televizije Bosne i Hercegovine (BHRT), Svjetlana Topalić. Na svom Twitter profilu Topalićeva je čestitala Dan Republike Srpske, i time pokrenula lavinu negativnih komentara, prijetnji, najgorih uvreda i nama očito omiljenog govora mržnje. Tumači društvenih prilika, najčešće anonimusi skriveni iza lažnih profila na društvenim mrežama, dali su svoj sud o potezu Topalićeve.

Ne ulazeći u pravno tumačenje (ne)ustavnosti praznika, niko niti jednog trenutka ne postavlja pitanje – da li je to Svjetlani Topalić zabranjeno da kaže šta i kako misli o nekoj temi? Sličan potez napravila je i direktorka BH Radija 1, Pejka Medić, ali virtuelni napadi na nju nisu bili toliko primijećeni. A upravo oni koji se bore za slobodu riječi, sada su redom ostali nijemi. Samo poneki su digli glas, ukazali na anomaliju društva da se svako drugčijeg mišljenja mora ućutkati na neki način.

Foto: source.ba

Od dva, recimo najaktivnija novinarska udruženja u BiH, niti jedno nije zvanično reagovalo. Niti „BH novinari“, niti „Društvo novinara BiH“ nije našlo za shodno da otkuca pet opštih rečenica „oštre osude“ napada na koleginice Topalić i Medić. Kada je pritisak pojedinih kolega novinara postao pretežak, „BH novinari“ su rekli kako se novinari njihovim saopštenjima podsmijavaju. Nekoliko sati kasnije, oba udruženja, otišla su u još goru kvalifikaciju – kako se ovdje ne radi o napadu na novinara i profesiju, nego lični napad jer su koleginice pomenutu čestitku napisale na svojim privatnim profilima na društvenim mrežama.

I ovdje dolazimo do ključnog momenta – da li je novinar uvijek novinar, bez obzira na vjeru i nacionalnost? Da li je važno za koju redakciju novinar radi ili kako radi? Da li novinar ima pravo da izrazi svoje mišljenje bez obzira na medijsku kuću u kojoj je zaposlen? I konačno, ko zapravo u udruženjima koja predstavljaju i štite cijelu novinarsku zajednicu odlučuje „čija je glava važnija“ i za „čiju se glavu isplati izdati oštru osudu napada“?

Nažalost, i „BH novinari“ i „Društvo novinara BiH“ pali su na ovom ispitu, kao i mnogo puta ranije. A kao pouka, možda bi bilo dobro da se vrate na početak, na fabrička podešavanja i zaborave na to za koji medij novinar radi, da li je on u RS i FBiH, da li je Srbin, Bošnjak, Hrvat ili ko zna šta.

Važno je jedino kako novinar radi. A kada to u ovim udruženjima shvate, onda će na ovakve napade bezuslovno reagovati na sve raspoložive načine. Novinarska zajednica time će biti jača, značajnije uticati na smanjenje govora mržnje u javnom prostoru. Dok su kockice ovako posložene, upravo su novinari velikim dijelom odgovorni za ovoliki stepen govora mržnje.

Foto: Oslobođenje

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno stavove portala.

Koliko je "daruvaraca" među nama
Čiji je bend Azra?