Aleksandar Tijanić – najoštrije srpsko pero


Knjiga Ja. I niko moj se sastoji od izabranih kolumni, novinskih tekstova, pisama, polemika i članaka koje je pisao Aleksandar Tijanić. Možemo je posmatrati i kao njegov testament poslije 40 godina bavljena novinarstvom. Javnim ličnostima jugoslovenske, a naročito srpske političke i kulturne scene, to je vjerovatno trajalo kao vječnost, a ne 40 godina, jer ih je sve cinično, drsko, kritički, smjelo i bez poštede davio raskrinkavajući njihve organizovane hajke, ubistva, razaranje institucija, pronevjeru novca, ubijanje javnog mnjenja i sve ostale pošasti tadašnjeg društva (poluintelektualaca?). Hirurški oprezno i precizno, ali bez anestezije, napravio je presjek posljednje tri turbulentne decenije na prostoru bivše Jugoslavije. Zbog toga ga neki vjerovatno i mrtvog mrze. A neki se plaše.

Ono što je Dostojevski za književnost, to je Aleksandar Tijanić za novinarstvo

Urednik knjige je Petar Arbutina, predgovor je napisao Nenad Čanak, a izdavač je Laguna. Knjiga se sastoji od sedam cjelina: Prvih pet, Politički nekorektno, Benglaski tigar, Radikalne mjere, Fenomenolom, Tri pisma, Niko moj-sasvim lično. Iako nisu hronološki poredani, tekstovi svih poglavlja imaju iste događaje i ličnosti, ili sličnu tematiku kao zajedničku poveznicu. Čitajući možemo primijetiti izostanak autorovih fusnota, koje su uveliko potrebne za približavanje, razumijevanje i shvatanje kolektivnog konteksta vremena u kojem su pisani tekstovi. Stil pisanja podsjeća na Gonzo novinarstvo. Njegova osnovna karakteristika jeste da novinar živi i proživljava sve detalje koji su u vezi sa ljudima i događajima koje istražuje.

Tu pronalazim opravdanje za Tijanićev način pisanja, koje meni lično, kao budućem novinaru, nije potrebno. Pretpostavljam da bi većina novinara bila ponosna ako bi njihovo pisanje okarakterisali kao kritičko, tačno, prezicno, objektivno i zasnovano na provjerljivim činjenicama, ali ne i Tijanić. Za njegov stil, ova zlatna pravila novinarskog pisanja su suviše blagi pridjevi. Takav stil pisanja kada uporedimo sa njegovim je kliše. A Aleksandar Tijanić je sve, samo nije kliše. I njegovi žargoni, i uvrede, i vulgarizmi su poetični. Dakle, sa ukusom i stilom. Njegove uvredljive metafore imaju opravdan motiv. Karakterizacija likova pa čak i opisivanje različitih patoloških tipova ulazeći u psihologiju ličnosti, imaju snažnna uporišta u istini. Ono što je Fjodor Mihajlovič Dostojevski za književnost, to je Aleksandar Tijanić za novinarstvo.

Aleksandar Tijanić, bivši direktor RTS-a
Foto: stil.kurir.rs

„Na paroli o lažnom nacionalizmu i lažnom reformizmu, Srbija je stigla u ćorsokak.“

Noam Čomski kaže da je najvažnija uloga intelektualca da govori istinu o stvarima koje su bitne. Aleksandar Tijanić je intelektualac. Glavne persone za koje se vezuju bitni događaji o kojima je pisao su: Zoran Đinđić, Vojislav Koštunica, Slobodan Milošević, Mira Marković, Vojislav Šešelj, Čedomir Jovanović, Željko Mitrović, Boris Tadić, Tomislav Nikolić, Slavko Ćuruvija, Montgomeri, Nataša Mićić, Kosovo i drugi.

Da, i Kosovo je osoba. Ranjena i fizički i emocionalno, odbačena i napuštena od najbližih, hroma i poluživa čeka da napokon umre. Možda je to za ovakve Srbe i najbolje, jer je ponovo ne mogu izliječiti.Ovako samo muče i sebe i nju. Nju više – „Na paroli o lažnom nacionalizmu i lažnom reformizmu, Srbija je stigla u ćorsokak.“, „Poslije stodnevnog rata, ova srpska vojska i ova srpska policija su jedine u istoriji ostavile Kosovo pevajući, pokazujući tri prsta i ne skrivajući radost što odlaze i što su živi.“ Tijanić je to shvatao.

Vlast je narodu oduzela demokratiju, a dala kalašnjikove

Idući po oštrici žileta, govorio je da je ova vlast svom narodu oduzela bolnice, plate, penzije, mjesto u svijetu, demokratiju, jezik, vjerovanja, dostojanstvo, tradiciju, školstvo itd, a da je kao zamjenu dala kalašnjikove, groblja, javne kuhinje, siromaštvo, teror i drugo. Pisao je da je Sloba natjerao narod da drhti od straha, da je uništio javno mnjenje i pravosuđe, da mediji više ne govore istini o stanju nacije, države i katastrofa koje su ih zadesile. Za Zorana Đinđića je smatrao da je legalizovao kriminal i mafiju, da su on i Željko Mitrović preko Pinka demagogijom, praznovjerjem i lakovjernošću operisali mozak Srbima, naziva ga Malim Slobom itd. Vojislava Koštunicu kritikuje da se umorio i da je apatičan prema svojim glasačima, jer prepušta Srbiju u ruke onih koji joj neće pomoći. Koštunici je više pomagao nego ga kritikovao.

Kritikovao je novinare koji ne brane interese običnih građana već služe da kao policija, sudstvo, institucije države, očuvaju postojeću raspodjelu moći između lopova i nacionalista. One koji ostaju nijemi nad istraživanjima koja dokazuju da 70% mladih ljudi želi da se iseli iz Đinđićeve Srbije, a pišu o trivijalnim stvarima kao što su novi implanti Kim Kardašian.

Život možda ne voli hrabre ljude, ali novinarstvo sigurno da!

Velika želja Aleksandra Tijanića je bila da ova knjiga bude pri ruci svim sadašnjim i budućim studentima novinarstva. To je razlog da budem još više ponosna i srećna što sam je pročitala, jer mi je dala podsticaj, uzor, smjernice i volju za čitanjem, učenjem i usavršavanjem. Pomogla mi je, i to je najmanje što mogu učiti za Aleksandra Tijanića. I ja, i ostale kolege.

Aleksandar Tijanić je doajen srpskog novinarstva, naše najoštrije pero. On nije ćutao. Njegovo oko nije imalo mrenu. Nije se saginjao. Sam sebi je bio najveći sudija. Nije se plašio za svoj ishod. Plašio se samo za Srbiju. Riječima je klao i sahranjivao Šijanove maratonce našeg vremena. On je primjer toga da život možda ne voli hrabre ljude, ali novinarstvo sigurno da!

Ako ste ljubitelj književnosti, obavezno pročitajte i ovaj tekst.

Foto: bljesak.info

Filmovi stvaraju lažne slike o stvarnosti?
Hayden Christensen u filmu Lažljivi Glass